Naslovna - Tin beraković - The blog

Nova godina, novi stari ja – [2017]

In Blog, Lifestyle by admin

Još je jedna godina za nama, dvadeset i prva* u mome životu. Kanio sam napisati kako sam postao odgovorniji u nekim obavezama, ali eto, ovaj članak sam završio dvadesetak dana kasnije no sam planirao, pa ćemo tu izjavu ipak ostaviti za članak početkom sljedeće godine. Nadam se…

 

Kako bilo, 2017. godina za mene je bila vrlo ispunjena i značajna u formiranju i boljem upoznavanju vlastitog karaktera, ali i upoznavanju velikog broja novih ljudi i prijatelja koji su mi danas bitni u životu.

 

17157799_695811670598481_3253037789080361770_o

Navijanje na Rally Kumrovcu koje ćemo dugo pamtiti 😀

Razne aktivnosti i pokretanje bloga

Krenimo nekim redoslijedom. Kraj pretprošle, 2016. godine obilježila je odluka da ću postati odlučniji oko nekih stvari. Tako se to odrazilo i na početak, pa i cijelu sljedeću, 2017. godinu. Želio sam se okušati u raznim aktivnostima. Ili nisam želio, ali sam htio vidjeti kako one funkcioniraju iznutra. Tako sam primjerice početkom godine počeo pisati o WRC-u (Svjetskom Rally Prvenstvu) za nedavno ugašen portal Sportska Tribina gdje su ti članci imali po nekoliko tisuća pregleda što mi je bilo izuzetno drago jer sam se do tada, u svojoj amaterskoj karijeri uvijek bojao pisati o nekoj takvoj ozbiljnijoj organizaciji ili prvenstvu koje ima bogatu povijest te zahtjeva puno znanja za napisati kvalitetan članak. No ubrzo, nakon desetak napisanih članaka entuzijazam, nepotkrijepljen nekim barem manjim materijalnim doprinosom, malčice je splasnuo te sam fokus prebacio na neke druge aktivnosti.

 

Kako mi pisanje za druge portale nije donosilo više novčane koristi od 17 kuna po članku ili preračunato otprilike 4 kune po satu, odlučio sam dakle napraviti malu pauzu – te pokrenuti blog.

 

IMG-20170730- 2WA0004

Nakon puno odugovlačenja, prošle sam se godine napokon odvažio pokrenuti blog

Pokretanje bloga

Plan za pokretanje bloga vukao sam do tada već neko vrijeme, a mislio sam da sam ga riješio 2015./2016. godine pokrenuvši s kolegom portal Brzakolica.net, projekt na kojem sam puno naučio, no koji na kraju nije ispao baš onako kako sam si zamislio. Početkom 2017. godine odvažio sam se dakle pokrenuti vlastitu stranicu koja neće funkcionirati kao portal, već isključivo kao blog.

 

Kako to obično kod mene biva, s prvom sam objavom čekao nekoliko mjeseci te sam se prije toga nećkao želim li ju uopće objaviti. Nekim čudom jesam 😛 te sam stisnuo zube i blog je napokon započeo s radom! Također sam počeo s velikim entuzijazmom, iako nisam prečesto pisao jer sam uvijek nekako “čekao pravi trenutak” da krenem ozbiljnije s njime. Taj trenutak ili još nije došao ili jednostavno ne postoji, samo se treba više fokusirati na razvoj onoga što želiš. No u tom fokusiranju i jest problem kod mene. Previše me stvari zanima, a u isto vrijeme me niti jedna ne zanima toliko da bih se posvetio isključivo njoj. Osim možda utrka, no njima se nemoguće potpuno posvetiti, barem ne u ovim uvjetima…

 

17240023_423226294698582_5151678387193348152_o

Na karate turnirima uvijek su najzanimljivije nelegalne borbe koje počinju nakon njegova završetka… (šala, moram napisat da ne dobijem batina)

Razne aktivnosti #2

Stalnim mijenjanjem interesa prošao sam i razno razne aktivnosti kroz razno razne branše te tako i upoznao puno različitih ljudi. Izuzetno me zainteresirao fitness, no o tome nešto kasnije, a honorarno sam prošao razne stalne ili jednokratne posliće kao što su statiranja, istovari i utovari kamiona, rad u lunoparku, zapisničarenje (ili kako bi se god to nazvalo) na karate turniru, razne male promocije, vođenje photosessiona i dr. Uz to, uključio sam se i u dramsku grupu koju smo, kao skupina mladih, pokrenuli u župi, a sudjelovao sam i u brojnim eventima kao član raznih kolektiva. Također, pohodio sam razne seminare, edukacije i sajmove, a počeo sam i ministrirati! Na moru me više zainteresirao sport općenito pa sam u slobodno vrijeme igrao odbojku i košarku, vježbao skvoš i tenis (ne želim pričat o tome…), krenuo s karateom te na kraju – kupio biljarski stol… 😛

 

Da ne stanemo samo na tome, ove sam godine opet odradio par dana u dostavi, napokon sam se okušao i u radu na kiosku što mi je bila želja dok sam bio klinac, honorarno dežuram u teretani, standardno odradim kao pomoćni tapetar poslove u radioni i nagovaram tatu da me nauči i dopusti mi da radim i malo ozbiljnije poslove u toj branši, sezonski sam radio na benzinskim postajama kao i prošlih godina te tijekom sezone redovito kosim nekoliko dvorišta po Samoboru i Zagrebu. E da, bio sam i u Poreču radio kao turistički animator, ali o tome više u jednom od sljedećih odlomaka. Ima li toga još? – Vjerojatno, no ubrojimo to pod – ostalo. 😉

 

Na kraju svega, jesam li se pronašao u nečemu od toga? – Baš i ne. 🙂

 

_MG_2093

Nakon nastupa na autoslalom utrci u Dubravi, srce je bilo ispunjeno!

Utrke

Minule sam godine napokon odvozio nešto više utrka. Plan je bio nastupiti na što većem broju autoslalom i kronometar natjecanja te eventualno, ako uspijemo složiti Hondu koju smo prije dvije godine okrenuli na krov, i na domaćem Rally Show-u Santa Domenica. Na kraju sam sa svojom/maminom serijskom Toyotom Yaris 1.3 odvozio tri utrke autoslaloma, koliko su financije dopustile – u zagrebačkoj Dubravi, Generalskom Stolu kod Karlovca te na karting stazi u Španskom. Nastupao sam u “serijskoj” klasi automobila do 1600 ccm obujma motora u kojoj, još na serijskim gumama, auto niti približno nije bio konkurentan. No to me uopće nije diralo. Bila mi je ovo prva donekle ozbiljnija sezona u autosportu te mi je jedina želja bila skupiti što više iskustva. Na početku trkaće sezone, sjeo sam i na suvozačko mjesto iskusnijem Ivici Mariću u Škodi Fabii za nastup na Rally Kumrovcu. Nažalost, tehnički problemi s automobilom udaljili su nas s natjecanja već prvoga dana te smo drugi dan utrku pratili navijajući iz publike.

 

24254853_691052504433968_2326605805386346188_o

Tjedan dana intenzivne fizičke i psihičke muke oko pripreme auta i još sto drugih stvari na kraju se isplatilo jer smo na Rally Show-u Santa Domenica skupili vrijedno iskustvo!

Utrke #2

Prošle sam si godine priuštio i nešto više rekreativnih vožnji u Karting Areni Zagreb te smatram da je takva vrsta razonode izvrsna za sve ljubitelje vožnje i adrenalina. Šteta je samo što nam ekonomski uvjeti u državi ne omogućuju češće bavljenje rekreativnim aktivnostima poput ove. Kad uhvatim vremena, a to prošle godine nije bio prečest slučaj, jer si stalno natrpam koje kakvih obaveza i “neobaveza” u raspored, znam se izguštati i na simulatoru utrka na konzolama (RBR Rally i GT6), koje također smatram solidnom alternativom češćem treniranju uživo, ako uvjeti za trening to ne dopuštaju.

 

No na stranu s time. Cijelu 2017. godinu u zakutku razmišljanja vučem želju da u staru Hondu Accord 2.0 Aerodeck, s kojom smo prošli vrlo zanimljivo prevrtanje na krov, stavimo zaštitni kavez (rollbar), trkaće siceve i pojaseve te s njom nastupimo na ovogodišnjem izdanju najpopularnije domaće makadamske utrke – Rally Show Santa Domenica. Ne znam zašto sam se uopće nadao da će biti drugačije, no Hondu smo krenuli slagati ni manje ni više nego tjedan dana prije utrke. Makar sam se gotovo zakleo da nikad više tako nešto neću raditi zadnji čas… Na kraju smo uspjeli iskemijati i sklepati auto da barem mogu nastupiti na utrci – na dan ceremonijalnog starta, pola sata prije njegova početka! Honda je utrku dočekala s prednjom šajbom od Renaulta Clia (nije bilo originalne), bočnim prozorima od materijala namijenjenih brodovima, zalijepljenih samoljepljivom trakom, bez retrovizora i šuspleha te s prastarim, malo je reći ćelavim makadamskim gumama na kojima smo vozili prije dvije godine kada su također bile stare, a prije toga ih je nekoliko sezona vozio moj tata, nakon još jednog ili više trkaća… I da, na kraju nam nisu dopustili da vozimo u konkurenciji nego smo nastupili kao predvozači… Više detalja od tjedna prije utrke neću niti spominjati jer mi je već na samu pomisao na taj tjedan muka u želucu. Dovoljno je reći da mi se plivanje u Savi tada činilo kao privlačna opcija… 😉 😛 Nešto više o tome ipak možete pročitati u izvještaju nakon utrke.

 

DSC_2433-2

Murter. Mjesto brojnih zabavnih, veselih, tužnih, poučnih te romantičnih trenutaka tijekom dvadesetak godina ljetovanja na tom prekrasnom otoku!

Murter, Murter, Murter…

Prebacimo se sada na malo ležernije trenutke. Kao što ste mogli čitati u tada aktualnoj objavi, a vjerojatno niste jer vas uopće ne zanima, kao što ne bi niti mene 😛 , gotovo pa svake godine od svog rođenja ljetujem na omalenom otoku Murteru. Tako je bilo i lani. Kako sam se prošle godine tražio na svim poljima i nisam znao gdje bih u budućnosti sa svojim životom, trebao mi je potpuni odmor od svega. Naravno, planovi su mi bili pretrpani te je odmor zapravo bio zamišljen kao “aktivni odmor” u kojem sam trebao napisati nekoliko članaka i video reportaža u suradnji s dobrim prijateljem i fotografom Alexom Blažinom. (Ne)srećom, situacija se rasplela tako da se Alex već drugi dan trebao vratiti na Krk zbog obiteljskih obaveza te su nam svi planovi pali u vodu… Aktivni se odmor tada, htio ja to ili ne, pretvorio u – samo odmor. A takav mi je upravo i trebao! Osim toga, već mi je dulji niz godina želja bila barem na jedno ljeto doći solo što se ljubavnog statusa tiče, a nekako se, srećom ili nesrećom, uvijek potrefilo da tako ne bude. Nedugo prije odlaska na more, potrefilo se da sam, nepovezano s prethodnom mišlju, prekinuo s tadašnjom djevojkom te se tako ipak zaputio prema moru – solo.

 

Prvi dan nakon Alexovog odlaska i propalih “poslovnih” planova mislio sam da će mi boravak na moru biti dosadan i nezanimljiv. No, razgovori i druženja s bratićem i sestričnama, ljudima u teretani/podrumu gdje sam trenirao te kasnije i s ekipom koju sam upoznao na odbojci na pijesku potaknuli su me da shvatim, barem donekle, da mi dani ne moraju biti prenatrpani svime i svačime da budu kvalitetno proživljeni. Osim druženja, napokon sam si odvojio i vremena samo za sebe. Ponovno sam krenuo čitati knjige – iz gušta, slušati muziku – i dokle ne raditi ništa drugo te sjediti na zidiću ili stijenama i samo razmišljati. Nakon smanjivanja brzine življenja i sklopljenih prijateljstava, bilo se teško vratiti kući. No takav je život…

 

_MG_3867

Sport i fitness

Kao što sam u jednom od ranijih odlomaka već spomenuo, krajem 2016. i gotovo tijekom cijele prošle godine mnogo sam vremena posvetio treniranju u teretani te rekreativnom educiranju o istome. Na to me potaknuo prekid s jednom od bivših djevojaka nakon čega sam si obećao da ću u inat tome biti najviše cool što je moguće. Ne znam zašto, ali to uvijek radim u takvim situacijama haha 😛 . Ranije sam također nešto malo, rekreativno trenirao, no bez većeg koncentriranja na isto.

 

Prvo razdoblje, dakle krajem 2016. godine, kada mi se još bilo teško koncentrirati na bilo što, trening mi je služio kao odmak od pretjeranog razmišljanja. Tako sam u teretanu gotovo pa svaki dan (osim nedjeljom) dolazio po dva puta želeći što prije postići čim veći napredak. Prvotno se takav sistem činio efikasnim jer sam jedan veliki trening za koji ne bih imao energije i snage mogao podijeliti na dva nešto manja te bih tako napravio više različitih vježbi koje različito pogađaju određene mišiće. No, s vremenom se pokazalo da velika želja u kombinaciji s oskudnim znanjem ne funkcionira baš najbolje… Imunitet mi je drastično pao zbog iscrpljenosti, a napredak se, zbog premalo odmora između treninga pojedinih mišićnih skupina pretvorio u stagniranje već na toj niskoj razini utreniranosti. Prehlade i slične prolazne bolesti postale su vrlo učestale, što mi prijašnjih godina nije bio slučaj.

 

_MG_3880-2

Sport i fitness #2

Kad su mi se u raspored vratile stare, a došle i nove obaveze, bilo je teško igdje ugurati drugi dnevni trening. Tako sam promijenio shemu treninga u nešto efikasniju, no za kvalitetu prehrane i sl. još uvijek preintenzivnu. Trenutačno sam primjerice, zbog manjka vremena pak na konceptu od tri treninga tjedno, što mi je malo premalo za željeni napredak, no što se imuniteta i oporavka mišića (a tako rastu) tiče ima nekih prednosti. Tako da je idealan koncept negdje na sredini toga, no otom potom. Važno je napomenuti da sam tijekom cijelog razdoblja dosta pažnje posvetio i što kvalitetnijoj prehrani koja je nužna za imalo veće rezultate, a mi rekreativci ju često zapostavljamo i smatramo nevažnom. Što se moje prehrane tiče, danas je poprilično oskudna potrebnim nutrijentima, a i tijekom intenzivnijih treninga nije bila baš na najboljoj razini. Makar sam se trudio da bude što dostatnija. Kvalitetna prehrana, ovisno o ciljevima i potrebama vježbača ili rekreativca može koštati nešto više od normalne (ako ništa drugo, jer je potrebno više hrane za dobivanje mišićne mase), no nije niti približno nedostižna, potrebno je samo više pažnje posvetiti pri kupovini namirnica. Meni je situaciju malčice otežalo što sam uz treninge imao i još dosta drugih aktivnosti koje su također zahtijevale ulaganje nešto novaca i vremena. Kako god da bilo, bez kvalitetne prehrane nema niti rezultata, a da biste znali kako ona treba izgledati za vas i vaše ciljeve potrebno je puno čitati i razgovarati s ljudima koji imaju više iskustva od vas i mene, trenerima i sl. Zvuči nebitno, no to su činjenice…

 

Što se mojih daljnjih planova s treniranjem tiče, želio bih jednoga dana okušati se nešto malo ozbiljnije u fitnessu. No, to će morati pričekati da riješim neke druge obaveze koje mi oduzimaju dosta vremena i ostalih resursa. Kako bilo, uskoro planiram upisati i školu za tehničara nutricionizma što je dakle usko vezano (barem mislim 😛 ) i za sport, odnosno fitness. Nakon toga plan mi je upisati višu trenersku školu na Kineziološkom fakultetu, te bih se u tom cijelom razdoblju nešto više posvetio i sportu te treniranju.

 

Što se samostalne edukacije tiče, ako vas zanima fitness ili samo želite “skinuti koju kilu” bacite pogled na brojne, dosljednije web portale poput www.building-body.com, Muscle Media by Luka Kuhar i dr., a na tržištu i po knjižnicama/teretanama ima i solidan broj raznih knjiga o sportskoj prehrani, treningu i sl. 😉

 

DSC_4012

U radionici Subaru Auto Lončarić-a za vrijeme pripreme klupskih trkaćih automobila za nastup na promotivnom eventu u Svetoj Nedelji

Školovanje

Kako još nisam točno znao u kojem bih poslovnom smjeru želio ići, nakon razgovora sa starijima, a posebice s ujakom odlučio sam se za nastavak školovanja. Školovanje je kod mene općenito malo komplicirana tema. Pohađao sam tri srednje škole, dvije gimnazije, opću i matematičku, a na kraju sam završio trogodišnju za tapetara. Situacija se tako rasplela ne iz razloga što me ništa nije zanimalo ili sam bio lijen, već baš suprotno. U srednjoj školi, primjerice, počeli su me puno intenzivnije zanimati automobili, no u gimnazijama jednostavno nisam imao vremena u dovoljnoj mjeri učiti o tome. Tako sam auto časopise redovito čitao na satovima geografije, fizike, ali i u vlaku na putu za školu i doma. Drvodjelska škola bila je pak sasvim druga priča, radili smo po školskom programu valjda složenom još u srednjem vijeku, a znanje koje si tamo mogao skupiti bilo je mizerno (čast iznimkama među profesorima koji su se bez obzira na uvijete trudili prenijeti znanje). Tada sam već počeo rekreativno pisati o utrkama i sl., a kasnije i raditi pa sam nastavak školovanja odgodio za – jednog dana…

 

Početkom jeseni prošle godine, upisao sam Elektrostrojarsku obrtničku školu Zagreb za smjer automehatroničara. I prije sam proučavao udžbenik tehnike motornih vozila, no teško je pohvatati cijelu priču bez da prođeš praktični dio. Tako sam na praksu došao kod jednog od tatinih najboljih prijatelja, Nenada Lončarića, u firmu Subaru Auto Lončarić. Majstore koji tamo rade, većinom sam znao još od kad sam bio klinac i s tatom tu i tamo dolazio u radionicu, tako da mi nije bio velik problem priznati da malo znam i da želim učiti. Sada sam već par mjeseci tamo, a uz to sam počeo malo intenzivnije učiti u zadnje vrijeme, na što sam se ranije teže koncentrirao zbog brojnih obaveza. Kako bilo, automehanika mi je vrlo zanimljiva i želim naučiti raditi. No, je li to posao kojim se želim baviti u budućnosti? – Stvarno puno pitate…

 

_MG_3965

S Alexom Blažinom za vrijeme rada na fotkama s netom odrađenih photosessiona. Moraš opalit i fotku rada 😛

PhotoSession by Alex Blažina

Godine 2015., na kratkom tečaju digitalnog marketinga između ostalih upoznao sam Alexandara Sašu Alexa Blažinu. Nakon snalaženja u imenima, prekovali smo to u Alex Blažina te smo kasnije postali dobri prijatelji, a možemo reći i “kolege”. Na moju prvu utrku, Rally Kumrovec 2015. godine Alex je došao kao fotograf, po prvi puta okušavši se u toj ulozi. Tada ga je već pomalo zanimala video produkcija i režija, no nije se previše bavio time pošto se još školovao. Tada smo polako krenuli fotkati zajedno. Najprije je to bilo rekreativno fotkanje automobila, a kasnije, kako sam ja tada počeo pisati članke za nekoliko portala Alex je uskočio kao fotograf za potrebe reportaža. Fotografsko znanje tada nam (meni još uvijek) nije bilo baš na razini, no bilo nam je fora te smo postepeno i iz gušta počeli učili kadrirati (ako se tako kaže), postavljati scenu za fotku, pratiti svjetlost, bla bla bla pojma nemam…

 

Paralelno s time, pokrenuli smo hobi projektić naziva PhotoSession by Alex Blažina gdje nam je želja bila naučiti fotkati portrete te kasnije modnu fotografiju ili sl. Taman kad nam je polako krenulo nešto ozbiljnije Alex se uputio na školovanje u Veliku Britaniju, na fakultet Filmske produkcije. Tamo odsjeda u raskošnoj vili zadovoljavajući dobrostivu i dobrostojeću gospođu od 58 i pol godina, pa mu se stoga ne može zamjeriti što se u Hrvatsku vrati svega tri-četiri puta godišnje. 😛 No, kad to vrijeme dođe bacamo se na “posao” i pofotkamo nekoliko sessiona i fotoreportaža za eventualni članak na kojem sam ja radio. S posljednjih nekoliko photosessiona poprilično smo zadovoljni, a nabavili smo i novu opremu, tako da od ove godine očekujemo malo više od ovoga projekta. 😉

 

Na blogu kojeg upravo čitate, kao i na mojem Instagram pa i Facebook profilu mogli ste vidjeti dosta Alexovih fotki, a one s photosessiona možete vidjeti na njegovoj, još uvijek ne toliko aktivnoj Facebook stranici. No postoje planovi i za to! 😉

 

IMG_6077

Na jednom od “posebnih razgovora” tijekom edukacije za turističke animatore u Puli… 😛

Vukovar, Pula, Poreč…

Inače, iz tko zna kojeg razloga, često me zna malčice mučiti tjeskoba kad idem na neki “izlet” ili sl. dulji od jednoga dana, a da ne idem svojim autom te ukoliko ne mogu otići ako mi se ne svidi. Možda je stvar do discipline, jer i u srednjim školama kad mi se nije dalo biti na nastavi ili u školi, jednostavno sam, bez posljedica, otišao – ili doma ili u drugu školu. Kako bilo, prošle sam se godine toga odlučio riješiti i ne razmišljati puno kako će mi negdje biti…

 

Jedan od ispita bio je i Susret hrvatske katoličke mladeži koji se održao u Vukovaru, a trajao je dva dana. Prvi smo dan spavali u sportskoj dvorani nekog nepoznatog mjesta u vrećama za spavanje, jer prema Vukovaru se tada zaputilo stotinjak tisuća mladih! Na put sam krenuo pomalo čangrizav i zajedljiv, jer išli smo busom, nisam znao koji je plan cijelog tog susreta, kako će biti spavati u vrećama u krcatoj dvorani, hoće li biti dosadno… Na kraju je bilo izvrsno! Razvili smo internu foru vezanu za našeg (išlo nas je možda 50-ak iz župe) prijatelja i vođu ministranata, dobročinitelja i volontera, romanopisca te pomoćnika potrebitih – Don Ivan Tolića. Taj čovjek je kao kreda – kad piše onda piše!

 

Sljedeći izazov bila je edukacija i rad kao turistički animator. Šestodnevna edukacija održala se u okolici Pule u jednom turističkom kampu. Nije mi se dalo ići tamo, no na putu za resort upoznao sam dvojicu kolega od kojih je jedan licencirani trener, a drugi također rekreativno i ozbiljno trenira. U jednu ruku bilo nam je zabavno jer smo se sprdali s nama nelogičnim ili blesavim stvarima, no u drugu smo gubili živce, ali i kilograme zbog neadekvatne i nedostatne prehrane i prekrcanog rasporeda. Često smo bili pozivani na “posebne razgovore” kod voditelja te su nas na kraju htjeli izbaciti. Kasnije, makar sam mislio da nikada neću, ipak sam prihvatio ponudu za posao u Poreču, na kojem se nisam dugo zadržao… Bez obzira na sve, bilo je zanimljivo proći ta iskustva te vidjeti kako razne branše funkcioniraju iznutra. Također, vrijedilo je upoznati raznolike ljude, od kojih sam si s dosta njih i danas dobar.

 

26910085_1747958305236457_2145421971790578703_o

Na misi za kraj posljednjeg formacijskog susreta u dvorcu u Lužnici

…San Marino, Bistra, Lužnica

Tijekom listopada, s tatom sam se zaputio na trodnevni izlet u malu državicu u Italiji – San Marino, na svjetski poznatu rally utrku Rally Legend San Marino. Išli smo bez ikakvog plana (bar se meni tako činilo) te smo spavali u autu. Bilo mi je to poprilično zanimljivo iskustvo u kojem se čovjek stvarno postepeno riješi komocije i navikne živjeti u uvjetima kakvi se u tom trenutku nude. Više o samoj utrci možete pročitati u reportaži.

 

Za kraj, krajem prošle godine prijavio sam se i za edukaciju, tj. formaciju za župne animatore. Mislio sam da će to biti laganica kratki susreti te sam potpisao da idem, čisto radi druženja. Na kraju je ispalo (tj. ja nisam baš pažljivo čitao…) da se ti susreti (njih pet, mislim) održavaju cijeli vikend te da se noći na mjestu njihova održavanja, a na kraju je i završni jednotjedni kamp negdje na Velebitu ili gdje li već… Htio sam se ispljuskati, jer nam je u župi bilo rečeno da ne možemo odustati pošto nam oni snose sve troškove. Pao mi je mrak na oči. No, stisnuo sam zube i, s čangrizavim očekivanjima zaputio se na prvu, jednodnevnu formaciju. Bilo je koma… Dosadnjikavo, s nekim čunga-lunga plesovima o slonovima ili čemu već i, baš je bilo koma. No drugi susret održao se u Bistri kod Zaprešića, trajao je tri dana, a spavali smo po obiteljima u župi. Za razliku od prve formacije, ova je bila izvrsna! Upoznao sam neke ljude do kojih mi je već sada jako stalo, a za neke se nadam da će mi biti stalo i do kraja života! To je to. Poanta – treba riskirati!

 

_MG_3692

Prošle sam godine napokon dobio testni auto za napisati članak, što mi je želja već nekoliko godina. No, zbog brojnih obaveza i interesa nisam odmah nastavio dalje s time. No bit će!

Za kraj (napokon)…

Htio sam Vam još pričati i o prvom testnom autu koji sam dobio za napisati članak o njemu ali, kako bi rekla moja dobra prijateljica Petra Marolt – “Staaari moj, baš mi se neda!”. Ako baš želite pročitati nešto o tome, bacite oko na reportažu. Eto, napokon smo stigli do kraja članka. Vjerujem da ste zapravo stali negdje na drugom, trećem odlomku, ako vam je baš bilo toliko dosadno pa ste uopće kliknuli na članak. Al u svakom slučaju, bolje pročitat i nešto ovako neg vrtit po sranjima na naslovnicama društvenih mreža. Dobra stvar kod ovako dugih članaka je što rijetki dođu do kraja, pa se za završni odlomak niti ne moram truditi. 😛

 

E i da, nisam Vam pričao o ljubavi… Ali već je kraj članka pa neka ostane tako 😛

 

Do čitanja,

Tin Beraković

 

IMG-20171226-WA0011-2

Kao župna dramska grupa mladih organizirali smo i nekoliko predstava tijekom godine. Subaru nije imao ulogu.